Završno predavanje ovogodišnje konferencije bilo je ono višestruko nagrađivane doktorice bihevioralne medicine Lise Bélanger o cjeloživotnom učenju i ponašanjima iz navike.
Prema rezultatima istraživanja koje su 2009. proveli znanstvenici s londonskog University Collegea, potrebno je između 18 i 254 dana kako bismo se riješili stare ili prihvatili neku potpuno novu naviku, a prosječno vrijeme za usvajanje novog obrasca ponašanja iznosi – 66 dana.
Nešto više od dva mjeseca. Puno ili malo, prosudite sami.
Sigurno je ipak sljedeće – ljudi su robovi navika. Primjećujemo to kod naših prijatelja, članova obitelji, kolega na poslu. A ako ćemo biti sasvim iskreni, određene obrasce ponašanja i automatizirane reakcije možemo pronaći i kod nas samih.
Navike mogu biti društveno poželjne i korisne, poput redovite tjelovježbe, ranijeg buđenja (nakon dovoljne količine sna) ili meditacije, ali i štetne te društveno neprihvatljive. Neovisno o tome koji je vaš konačni cilj, stvaranje nove ili otklanjanje nepoželjne navike, nužno je krenuti s malim i jednostavnim koracima, savjetuje dr. Lisa Bélanger, nagrađivana psihologica i stručnjakinja za promjene u ponašanju.
„Najprije odredite vaš konačni cilj, recimo da je to gubitak određenog broja kilograma. Potom definirajte metodu, odnosno naviku, kojom ćete to ostvariti. Ajmo reći da je to svakodnevnim trčanjem. Sad kad imate cilj (izgubiti višak kilograma) i metodu (trčanje) kako doći do njega, vrijeme je za određivanje niza manjih, jednostavnih koraka. Prvi je navijanje budilice za ranije buđenje. Potom je važno u trenutku kada zazvoni alarm ustati iz kreveta. Kada ste već ustali, možete se i odjenuti. Nakon toga, kada ste već na nogama i odjeveni, izaći iz kuće i jednostavno krenuti. Vašu ciljanu naviku ‘razbijte’ na nekoliko manjih koraka i pokušajte odraditi svaki od njih. Svakog dana“, ispričala je Lisa u okviru svog predavanja o cjeloživotnim navikama na ovogodišnjoj HR days konferenciji.
Odredite svoje ‘zašto’
Prema Lisi, u ljudskoj je prirodi posezati za najjednostavnijim rješenjima, odnosno odgovorima čijim odabirom ćemo najmanje poremetiti komfor zonu u kojoj volimo boraviti.
Kako bi se određeno ponašanje doista ‘uhvatilo’ i stvorile navike, pored konačnog cilja i metode potrebno je imati dovoljno dobar odgovor na pitanje zašto nešto činimo.
„Intrinzična motivacija je iznimno važna. Mora nam biti stalo do cilja koji želimo doseći. Također, odredite malene nagrade kojima ćete se počastiti nakon što ste se tjedan ili dva držali rasporeda i odluke koju ste donijeli. I pratite napredak. Putem aplikacija, kalendara, tablica u bilježnicama“, poručuje.
Stavljanjem pojedinaca čije navike želimo mijenjati u zajednice čiji članovi već dijele poželjna ponašanja, lakše ćemo ostvariti priželjkivanu promjenu, a to rješenje možemo primijeniti i u radnim okolinama, tvrdi Lisa i dodaje kako bi bilo dobro kada bismo imali malo više razumijevanja jedni za druge.
„Često smo prestrogi sudac. Bilo da se radi o drugima ili nama samima. Uzmimo ponovno primjer s trčanjem… U slučaju da smo dan ili dva preskočili odlazak na trčanje odmah krećemo sa snažnom samokritikom i komentarima poput ‘Danas ponovno nisam trčala, očito nije to za mene’, gubimo motivaciju i odustajemo. Zamislite da se tako ponašamo prema djeci u razdoblju dok tek uče hodati kada, sasvim normalno i očekivano – često padaju, a mi im kažemo ‘Ok, ovo je već deseti put da si pao. Očito nisi hodač’. Baš kao što smo u tim situacijama puni razumijevanja i podrške za naše dijete tako bismo trebali sami sebe češće podržavati. Umjesto da si nakon neuspjeha govorite ‘Nisam uspio’ sami sebi recite ‘Nisam uspio… Još!’. To je pravi stav“, naglašava Lisa.
