Angažiranost, produktivnost i zadržavanje zaposlenika, termini su koji se danas sve češće čuju u kontekstu upravljanja ljudskim potencijalima. Međutim, problem sa zadržavanjem zaposlenika je imao i Ford početkom 20.-tog stoljeća. Ford je podigao plaću na, tada neviđenih, 5 dolara po osmosatnom radnom danu (u usporedbi s normom od 2,25 dolara za devetosatni radni dan), ali se nije zadržao samo na vanjskoj motivaciji. I zato je tvrtka imala „Sociological Department“ čiji je zadatak bio „standardizacija zaposlenika“. Danas ne možemo „standardizirati“ zaposlenike, ne možemo niti standardizirati znanje. No, nešto možda i možemo.
Je li prošlo „vrijeme banana“ i sedam vrsta kava? Je li normalno da prosječno trajanje zaposlenja iznosi godinu dana? Je li problem u „starim“ ili „novim“ generacijama? Je li razlog promjene posla u vanjskoj validaciji, potragom za većom plaćom ili se ponekad radi i o bijegu od nepoznatog? Što možemo naučiti od Henryja Forda?
Prema Gallupovom izvještaju State of the Global Workplace: 2023 Report, 13% ljudi je angažirano, 72% ih je neangažirano, dok ih je 15% aktivno neangažirano.
Treba li sve snage usmjeriti ka employeer brandingu ili zadržavanju zaposlenika? Kako balansirati između toga? Postoji li zajednički nazivnik u svim ovim pitanjima i tvrdnjama i što nam o svemu tome može reći znanost odnosno neuroznanost?
Leži li odgovor u metakogniciji i kognitivnoj motivaciji?
Možemo li istinitom smatrati tvrdnju su pripadnici “starijih” generacija koji su se morali osloniti na tradicionalne metode učenja time poticali razvoj metakognitivnih vještina u smislu planiranja, praćenja i evaluacije učenja (knjige, priručnici) dok današnje generacije su vješte u pronalaženju informacija online, ali se postavlja pitanje koliko duboko razumiju i procesuiraju te informacije te ih u konačnici primjenjuju i donose informirane odluke i sl.?
Ovo predavanje otkriti će nam kako znanost može transformirati radna okruženja, poboljšati timsku dinamiku i postaviti nove standarde u upravljanju ljudskim resursima.
