Dobar dio zanimanja kojima će se naša djeca baviti tek treba biti izumljen, tvrdi Ranko Rajović.
„Naš posao nije vidjeti što se nazire u daljini, nego što je jasno pred nama.“
Thomas Carlyle
Jeste li znali da se na popis deset najtraženijih zanimanja u ovom trenutku ‘uguralo’ čak devet onih koja prije svega desetak godina uopće nisu postojala ili su tek bila u nastajanju?
Doista, lista koja okuplja poslodavcima najpoželjnije kategorije zaposlenika posljednjih godina se učestalo mijenja, što i ne čudi ako u obzir uzmemo brojne tehnološke promjene kojima smo okruženi a koje snažno utječu na situaciju na tržištu rada.
Međutim, iako je gotovo nemoguće predvidjeti kojim poslovima će se naša djeca baviti za desetak ili više godina, to nije razlog da ih već danas ne krenemo pripremati za njih, na ovogodišnjoj HR days konferenciji je ustvrdio Ranko Rajović, specijalist interne medicine i autor NTC sustava učenja.
„Rana stimulacija djeteta je ključna za kasniji razvoj njegovih sposobnosti, a ona se najkvalitetnije provodi kroz igru“, napominje Rajović i dodaje kako dijete prilikom igre ima vrhunsku koncentraciju, ono se u potpunosti zavuče u taj svoj mali imaginarni svijet.
„Boraveći u njemu razvija svoje sposobnosti, prvenstveno kreativnost i maštu, a te dvije odlike su itekako važne za današnji svijet rada”, naglašava Rajović i poručuje roditeljima (ali i učiteljima) da potiču dječju maštovitost te da učenje temelje na igri i razmišljanju, a nikako ne na ‘bubanju’ podataka napamet.
Jer, kako upozorava, u ovom trenutku se doista s punim pravom može postaviti pitanje ‘pripremamo li našu djecu za poslove budućnosti?’. Naročito kroz obrazovni sustav.
„Anketa provedena na 800 učitelja je potvrdila mišljenje prosvjetnih djelatnika smatraju kako je svaka nova generacija đaka slabija u odnosu na posljednje dvije. Bilo da je riječ o njihovoj motorici, pažnji, vokabularu…”, upozorava Rajović.
Dakle, svaka sljedeća generacija učenika u školski sustav ulazi manje spremna od one prethodne, a otegotnu okolnost predstavlja i način rada koji se godinama ne mijenja.
„Djeca bi kroz igru trebala učiti sve do 12. godine, ali što se događa kad krenu u školu’ Igra prestaje, a učenje počinje! I nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv učenja, već problem imam s učenjem napamet koje djecu ne potiče na razmišljanje, a uz to je i dosadno“, priča Rajović.
Kad nešto postignemo ili naučimo, ali na ispravan način – razmišljanjem i kreativnošću, naš mozak nas nagradi otpuštanjem endorfina – hormona kojeg nazivamo ‘osjećajem sreće’.
„Zbog toga ‘škole za budućnost’ moraju biti usmjerene na divergentno učenje i nove ideje te poticati empatiju, kreativnost i timski rad kod djece“, tvrdi Rajović i zaključuje kako s pripremama naše djece za poslove budućnosti možemo krenuti tek onda kada shvatimo da je u ovom trenutku njihov jedini posao – IGRA.
